Predgovor priređivača

U pripremi projekta Duhovne vertikale Zagore i njihovo značenje u užim regionalnim te širim nacionalnim i globalnim okvirima pronađen je i prilog Ante Kostantina Matasa MILETII VERSUS (Milecijevi stihovi) koji, kako sam Matas reče, uz sve praznine, nedoskutice i mahne, za stariju poviest Dubrovnika, imadu zlamenitu vriednost. Navedena Matasova tvrdnja i procjena da se radi o prvoj povijesti Dubrovnika pisanoj na hrvatskom jeziku bile su i razlog detaljnijeg proučavanja tog priloga koji obiluje mnoštvom zanimljivih podataka o nastanku i razvoju grada. Na jednoj od sjednica Upravnog vijeća Kulturnog sabora Zagore istaknuto je kako taj prilog i njegov autor (za razliku od nekih drugih, uglavnom stranih, povjesničara, retoričara, filozofa, učitelja i ravnatelja gimnazije te njihovog djelovanja u Dubrovniku) nisu na primjeran način zastupljeni u našoj stručnoj i znanstvenoj literaturi, premda bi mogli biti zanimljivi i suvremenim ljubiteljima toga grada i njegove povijesti.

Primjera radi može se spomenuti kako Josip Lučić u svojoj knjizi Povijest Dubrovnika spominje Matasa isključivo kao priređivača Miletii versus, ali ne i njegove komentare i tvrdnje o povijesti Dubrovnika. Isto je i u Povijesti Dubrovnika engleskog autora Robina Harisa. Matasov suvremenik Natko Nodilo (vjerojatno i poznanik jer su u isto vrijeme studirali u Beču istu studijsku grupu) u svojem radu iz 1883. god. također spominje Milecijeve verse, ali ne i Matasa koji je uložio velik trud u njihovo sređivanje i tumačenje. Vinko Foretić u svojoj Povijesti Dubrovnika navodi kako je zadnje tiskano izdanje priredio A. K. Matas pod naslovom Miletii versus. U jednom drugom radu Foretić kao vrsni znalac povijesti svoga grada među izvorima koje bi trebalo obraditi i objaviti na prvo mjesto stavlja Milecijeve stihove, navodeći kako je staro izdanje u Gelčićevoj Biblioteci za povijest dalmatinsku teško za čitanje, zastarjelo i danas teško pristupačno.

Matas se vjerojatno ne bi složio sa stavovima svojih mlađih kolega povjesničara koji ga spominju isključivo kao priređivača Milecijevih stihova. Takvoj pretpostavci idu u prilog i brojčani pokazatelji Matasova priloga u kojem se manje od 7% cjelokupnoga teksta odnosi na same stihove, a sve ostalo je u funkciji je razjašnjenja ili objašnjenja povijesnih činjenica o Dubrovniku i njegovoj okolici.

U svom prilogu Matas vrlo detaljno piše o vremenu i razlozima nastanka i rušenja Epidaura, o tvrdom Burnu ili Špilan-gradu u Župi, o stanovnicima koji su osnovali i širili Ragusu i Dubrovnik, o etimologiji njihovih imena, o castellumu i Mrtvom zvonu kao najstarijim jezgrama na grebenu Lave te o prostorima širenja grada, tj. o Pustijerni, Sv. Ivanu, Poljani, između Lave i Straduna, campusu Sv. Nikole, s onu stranu Straduna, i Prijekom na podnožju Srđa, zatim o Stjepanu i kraljici Margariti kao svojevrsnoj personifikaciji doseljenika sa sjevera i istoka, o odnosima Dubrovnika s Mlečanima, Nemanjićima, Bizantincima, bosanskim velikašima, počecima i razlozima slavljenja gradskog zaštitnika Sv. Vlaha, gradnji Gospine crkve i mogućoj pomoći Rikarda Lavljeg Srca, kao i o mnoštvu drugih zanimljivih povijesnih činjenica o Dubrovniku ili slovinskoj Ateni, kako je on taj grad od milja nazivao.

Svoj rad Matas završava riječima: Jesam li svaku pogodio i u namjeri uspjeho, da Miletijeve verse razjasnim? Sudit će vještaci. Meni je zadosti, ako i potaknuo budem pravo razjašnjenje ovog loše poznatog najstarijeg dubrovačkog kronografa o komu, uz sve njegove praznine, nedoskutice i mahne, pokušanu razpravicu završujem sa tvrdnjom; da Miletii versus za stariju poviest Dubrovnika imadu zlamenitu vriednost.

U skladu s Matasovom zadnjom rečenicom i činjenicom da njegova razpravica predstavlja prvu ili najstariju povjesnicu Dubrovnika pisanu na hrvatskom jeziku (u pregledanoj literaturi starija nije uočena) može se zaključiti kako i ona predstavlja znamenitu vrijednost, kao i njezin autor.

Analizu Milecijevih stihova Matas je radio u skladu s povijesnom znanstvenom metodologijom svojeg vremena, a rezultate svojih promišljanja svrstao je u 22 komentara. U njima Milecijeve navode uspoređuje s rezultatima osobnih arheoloških i povijesnih istraživanja pojedinih lokaliteta, navodima iz starijih ili tzv. klasičnih povijesnih djela (Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona, De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta, radove Ivana Lučića, Ludovika Crijevića i drugih dubrovačkih ljetopisaca, kao i onih koji su objavljivani u vremenu kada je radio na sređivanju Milecijevih stihova kao što su Klaić, Kukuljević, Ljubić, Rački i dr.). U pripremi teksta za objavu u najvećoj je mogućoj mjeri zadržan prepoznatljiv Matasov stil pisanja, bogatstvo figura i kompozicija i sl. Ipak, osnovni je cilj bio približiti Matasovo djelo suvremenom čitatelju te su s tim ciljem napravljane određene preinake u odnosu na original, među kojima posebno treba istaknuti

  1. Ispravke brojnih pogrešaka napravljenih u pripremi i tiskanju prvog izdanja, kao i primjenu suvremenog znakovlja za pojedine glasove (npr. đ umjesto gj ili dj u riječima kao medjuto, odregjeno i sl.).
  2. Zamjena slova u pojedinim riječima kao na primjer: z i s (izpravak – ispravak, iztočno – istočno i sl.), s i z (sbivših – zbivših, sgode – zgode i sl.), zatim nj i n (njeka – neka, njekoliko – nekoliko i sl.).
  3. Pisanje negacije prilagođeno je suvremenom hrvatskom pravopisu te je uz glagole pisana odvojeno, za razliku od Matasova izvornika u kojem je pisana sastavljeno s glagolom.
  4. Sastavljeno pisanje riječi koje su u izvorniku pisane odvojeno, a danas se uobičajeno pišu kao jedna riječ (npr. u istinu – uistinu, sve kolik – svekolik, ne manje – nemanje u značenju ‘više’).
  5. Ujednačavanje načina obilježavanja uputa (referiranja) na izvore. Fra Ante je u izvorniku za tu svrhu koristio puna, ali i skraćena imena autora i naslova radova na koje se poziva. U većini slučajeva to je pisao u zagradama u tekstu, a u nekima pak na dnu stranice. Radi ujednačavanja i bolje preglednosti uputa (referiranja) u ovom su prilogu u zagradama naznačena imena autora i broj karakteristične stranice, a popis literature prebačen je na kraj teksta. To je, naravno, zahtijevalo i primjenu abecednog reda u popisu literature. Ipak treba spomenuti kako su upute (referiranja) u Predgovoru kao i u dodatnim napomenama, odnosno tumačenjima priređivača, radi razlikovanja od glavnog teksta, pisane na dnu stranice.
  6. Tumačenja manje poznatih riječi (lokalizama, regionalizma i turcizama), pisana su u zagradama manjim slovima i verzalom.
  7. Matas je u svojem tekstu koristio nekoliko verzija imena autora Versi, tj. Miletije, Miletius, Milicije… Prihvaćajući praksu suvremenih autora, u ovom je prilogu u pravilu korištena inačica Milecije.
  8. Radi boljeg razumijevanja prostornog položaja pojedinih objekata (crkava, utvrda, ulica, trgova i sl.) na kraju priloga ubačena je vrlo sadržajna i zanimljiva karta Lukše Beritića s tumačem.
Posted in Povijest Dubrovnika do 13. stoljeća.